Top atrakcije

 


Legende

 

''Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspije da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga , sa nijemom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ostaje u njegovom sjećanju.''

 
Ivo Andrić Na Drini ćuprija
 

 

Legenda o Fati avdaginoj

Ovo je priča o dva višegradska zaseoka, o Veljem Lugu i Nezucima koji leže na dva suprotna kraja grada. U Veljem Lugu živi porodica Osmanagića na čelu sa velikim domaćinom te porodice, Avdagom Osmanagićem. NJegova kćer Fata bila je neobično lepa i pametna devojka koja je povezala ova dva višegradska zaseoka...
Put iz kasabe vodi u Nezuke, a iz Nezuka nema dalje puta jer nema se nikuda ni ići ni iko dočekati. Samo na strmoj steni, uzdiže se kuća Mustajbega Hamzića koja nije ništa manja od kuće Osmanagića. Mustajbeg Hamzić imao je sina jedinca Naila koji se među prvima zagledao u lepu Fatu... Vremenom, Fatin otac je obećao Fatu Hamzićima, iako je to bilo protiv njene volje. Međutim Fata se čvrsto zarekla da će se udati za Naila „kad Velji Lug u Nezuke sađe“, odnosno da to nikada neće učiniti. LJudi su svakodnevno prepričavali ovaj događaj, govorili su o Fatinom padu i poniženju i naglašavali činjenicu da će „Velji Lug u Nezuke saći“. Fata je morala da ispuni očevu riječ i volju i da pristane na vjenčanje, ali isto tako i obećanje sebi da to nikada neće uraditi.
Pripremavši se za svadbu, Fata je istovremeno tražila i izlaz iz ove bezizlazne situacije. Svoju misao često je zaustavljala na kapiji, lepoj i svetloj sofi od kamena na kojoj ljudi sede i razgovaraju, a ispod koje huči zelena i duboka reka... Tu je našla rješenje za svoje muke.
Poslednjeg četvrtka u mesecu avgustu, Hamzići su došli po devojku. Fata je posađena na konja i povorka je krenula put Nezuka. Krećući se polako stigli su do kapije kada je Fata zamolila najmlađeg brata da malo prikrati uzengije njenog konja. Koristeći bratovu zaokupljenu pažnju, ona pritera svog konja uz sam kraj mosta, stupi desnom nogom na kamenu ogradu, vinu se sa sedla i preko zida poleti u hučnu reku pod mostom... Na taj način ispunila je očevu riječ da će poći u Nezuke na vjenčanje, ali isto tako i obećanje sebi da se nikada neće udati za onoga koga ne voli.
Tako se desila ta neobična i nezapamćena stvar na kapiji. Velji Lug nije sišao u Nezuke i Avdagina Fata se nije udala u Hamziće. Svet u kasabi je još neko vreme prepričavao događaj i ostala je samo pesma o djevojci koja lepotom i mudrošću sja iznad svega, kao da je neprolazna...

 
Skraćeni tekst legende iz romana „Na Drini ćuprija“

 


 

Legenda o Stoji i Ostoji

Most na Drini podigao je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, a zidao ga je Rade Neimar, koji je morao živeti stotinama godina kako bi sagradio sve što je lepo i trajno. Ipak, gradnju mosta, ometala je vila brodarica i noću rušila sve ono što se preko dana sagradilo. Tada je „nešto“ progovorilo iz vode i savetovalo Rada Neimara da ako želi sagraditi most mora pronaći dvoje dece, bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju i uzidati ih u srednje stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve dece i obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede.
U jednom udaljenom selu pronašli su dvoje bliznadi i oteli ih od majke silom vezirove vlasti. Majka se nije htela odvojiti od njih već je posrćući i plačući krenula za njima, neosetljiva na psovke i udarce.
Rade Neimar je uzidao decu u stubove mosta. Ipak se sažalio i ostavio otvore na stubovima kroz koje je nesrećna majka mogla da doji svoju žrtvovanu decu. Kao spomen na to već stotinama godina teče iz zidina majčino mleko koje ostavlja neizbrisiv trag na kamenu.

Skraćeni tekst legende iz romana „Na Drini ćuprija“
 
 

 

Legenda o kuli Kraljevića Marka

Uzvodno od mosta, na strmoj obali od sivog krečnjaka, sa jedne i sa druge strane, vide se okrugle udubine, sve dve po dve, u pravilnim razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja natprirodne veličine; oni idu odozgo sa starog grada, spuštaju se niz liticu do reke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gdje se gube pod mrkom zemljom i rastinjem.
Deca, koja duž te kamenite obale, za letnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su tio tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji su živjeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao i zemlja, a konji su bili, kao i junaci džinovskog rasta. Samo, za srpsku decu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Marko Kraljević tamnovao gore u Starom gradu pa pobegao iz njega, spustio se niz brdo i preskočio Drinu, na kojoj tada nije bilo ćuprije. A turska deca znaju da to nije bio Kraljević Marko nit' je mogao biti („jer odakle vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!“), nego Đerzelez Alija na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao što je i poznato prezirao skele i skeledžije i preskakao reke kao potočiće. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i jednio i drugi ubeđeni u tačnost svoga verovanja. I nema primera da je iko ikada uspeo da koga razuveri ili da je ko promenio mišljenje.

Ivo Andrić, Na Drini ćuprija
 
 
Markova kula

 


 

Legenda o starom gradu Dobrunu

 

Pop Aleksa Đurović iz Bijelog brda zabilježio je u „Istoku“ 1887. god. narodno predanje o gradu Dobrunu. Tu se pripovjeda kako je grad podigao Đurađ Smederevac poslije Kosovske bitke. Turski sultan Selim odlučio je da osvoji grad i doveo je brojnu vojsku iz Sandžaka. Vojska opkoli grad, ali ne mogne da ga osvoji, jer je podignut u stijenama, pa mu se nije moglo prići ni sa jedne strane.
U to vrijeme je u Dobrunskom polju živio manastirski kmet Jovan Kalauz. On ode sultanu i izjavi da je došao da izda grad. Sultan obeća Jovanu nagradu i zatraži od njega da kaže kako je zamislio da osvoji grad. Jovan ispriča da će određenog dana iz grada izaći svatovi i otići po đevojku u Hisardžik kraj Prijepolja. Sultan treba da povrati vojsku, da sačeka svatove kad se budu vraćali sa đevojkom, razbije ih i uputi se natrag u Dobrun. Pred svatove će izaći sva vojska i gospoda Dobrunska, tako da neće biti muke da se grad osvoji. Sultan primi Jovanov savjet. Niže Priboja razbije Dobrunske svatove. Bila je velika bitka i proliveno je dosta krvi. Na mjestu okršaja ostalo je dosta grobova, a goblje se i danas naziva „svatovskim“.
Umjesto svatova niz rijeku Budimliju ka Dobrunu se kretala turska vojska, pjevajući svatovske pijesme. Na ćupriji pred gradom svi pohitaše svatovima u susret. Tu je nastala krvava sječa. Turci zauzmu grad, razore ga do temelja, varoš poharaju i spale. I dobrunska crkva je nastradala. Sultan fermanom potvrdi da je Jovan Kalauz dobio čitavo Dobrunsko polje koje narod i sada zove „Kalauzovina“. Kod ćuprije u Dobrunu, đe se odigrala velika bitka, sultan Selim podigne džamiju koja i danas postoji. Od nekadašnjeg grada Dobruna ostale su ruševine i grobovi posijani oko njegovih utvrđenja.


Monografija Mjesne zajednice Dobrun, 1979. god., str. 19, 21 i 22

 

Ostaci grada Dobruna
 

 

Legenda o pisanoj stijeni

 

Na strmoj stijeni u selu Žlijeb, na obroncima Tare i Dikave, postoje praistorijski simboli za koje stručnjaci kažu da su prvi nagovještaji piktografskog ili slikovnog pisma. O ovoj „pisanoj stijeni“, kako je narod zove, vezana je vrlo zanimljiva legenda. Po njoj se tu, nekada davno, pojavio jak izvor vode koji se proširivao u riječicu, a ona je plavila poljoprivredna imanja i drugu zemlju tekući prema Drini. Da bi zaštitili svoja imanja, mještani su u izvor vode u pećini bacili neopranu ovčiju vunu, nekuvana jaja, saće sa voskom i zemlju sa kamenjem. U tome su uspjeli i izvor je presušio. Međutim, voda je počela da izvire na drugoj strani Tare, u Perućcu, gdje i sada izvire i stvara rijeku dugu samo 365 metara, zbog čega je nazvana „Rijeka godina“. Neko je taj događaj kaže legenda, zapisao na „pisanoj stijeni“. Do danas niko nije uspio da pročita zapisano. Ali, legenda dalje kazuje da će kad pismo bude potpuno izbrisano ili tačno pročitano iz „pisane stijene“ ponovo poteći voda, kao nekada. Pošto voda koja izvire iz pukotina stijene iznad pisma, posebno tokom proljeća, briše pismo, mještani su zabrinuti, vjerujući da će se proročanstvo iz legende sigurno ostvariti.

Autor teksta o pisanoj stijeni: Radoje Tasić, novinar

Pisana stijena

 

 
 

Turistički info centar Višegrad

Facebook like us

Pretraga

Vrijeme

 

Copyright © Turistička organizacija opštine Višegrad 2008-2014. | O nama | Impresum | Kontakt |   Web design i SEO nbgcreator